Utjecaj ranih iskustava na život osobe

Posljednjih godina se kroz integraciju neuroznanosti, razvojne psihologije, kliničke psihologije, bioenergetike … sve jasnije sagledava koliko i kako iskustva iz najranijeg perioda djetinjstva određuju buduću osobu za cijeli život. Povrjeđujuća iskustva, ili nemanje potrebnih iskustava namirenja primarnih potreba djeteta (zanemarivanje) u prvim mjesecima i godinama ostavljaju posljedice na cjeloživotno funkcioniranje, ponašanje i doživljavanje svijeta i sebe kod sutrašnje odrasle osobe.

regresija
Povrjeđujuća iskustva dok smo bili dijete u vidu loše emocionalne regulacije roditelja, mnogih još uvijek uobičajenih odgojnih metoda isl., ostavila su trajne posljedice na formiranje osobnosti u vidu:
osjećaja nevrijednosti (svjesni ili nesvjesni), emocionalne nezrelosti, eksplozivnosti, “tankih živaca”, mehanizma “trpim, trpim pa eksplodiram”, slabih socijalnih vještina, unutarnjeg nemira, depresivnosti, anksioznosti, napadaja panike, potrebe za regulacijom iz vana (droge, cigarete, alkohol, radoholičarstvo, shopingoholičarstvo…), manjka empatije, nesposobnosti doživljavanja drugih, nemanja emocija ili preplavljivanje emocijama, potiskivanja emocija, suženo doživljavanje svijeta, loše regulacije afekta, nazadnog svjetonazora, perfekcionizma, crno-bijelog doživljaja svijeta, potrebe da se uvijek bude u pravu, narcisoidnosti,  perfekcionizma, osjećaja nepripadanja, bolne usamljenosti…
što često dovodi do problema u funkcioniranju u emocionalnim vezama i općenito u socijalnoj interakciji te čini život manje kvalitetnim. Ovo su problemi normalnih ljudi i zbog njih se, osim kod eskalacije, ne ide liječniku, ali kvare kvalitetu života i vremenom utječu na psihičko i fizičko zdravlje.

Takva povrjeđujuća iskustva onemogućavaju cjelovit razvoj dječjeg mozga, ostvarenje integriranosti svih funkcionalnih dijelova i time onemogućavaju ostvarenje ljudskih potencijala osobe. Pored toga ta bolna emocionalna iskustva bivaju duboko „ugravirana“ u moždane krugove i kada se ponovo ti krugovi aktiviraju u odraslosti podiže se snažna (pretjerana) emocionalna (tjelesna) reakcija. To bi bilo i objašnjenje mnogih problematičnih ponašanja osobe koje i njoj i drugima ostaju teško prihvatljiva i shvatljiva. Tih povrjeđujućih iskustava se više ne moramo niti sjećati, ali podsvijest će uvijek podizati burnu emocionalnu reakciju kada bivamo pogođeni u tu emocionalnu ranu nastalu nekada davno prije stvaranja sjećanja.

regresijaa

Razumijevanje i načini sagledavanja razvojne traume

Problem je upravo u tome da te emocionalne povrede djeluju toliko razorno na dječji mozak, jer je u on neponovljivo intenzivnoj fazi razvoja i upravo zbog toga izrazito  krhak i osjetljiv. Brojne nove spoznaje iz neuroznanosti dokazuju da je ljudski mozak doslovno oblikovan i formiran kroz iskustva iz ranog perioda o kojima će ovisiti uspjeh integracije mozga. Integraciju možemo shvatiti kao bolje ili slabije umrežavanje i povezivanje pojedinih funkcionalnih dijelova mozga. U nedostatku preduvjeta za razvoj i integraciju koje pruža roditeljstvo neki dijelovi i funkcije mozga mogu samo djelomično ostvariti potencijal svoga razvoja, što na van u odraslosti  vidimo kroz gore opisana neprimjerena ponašanja i unutarnja stanja …, a težim slučajevima ozbiljne psihijatrijske poremećaje, o čemu puno govore Dr. Allan Schorei  dr. Daniel Siegel.

Pa zar je sve iz ranog perioda?

Povrjeđujuća i strašna (traumatska) iskustva (ratne traume, silovanja, nesreće, …) se događaju i tijekom odraslosti. Nakon njih ljudi mogu imati psihološke probleme i posljedice tipa PTSP-a, no dio koji se do nedavno nije sagledavao je da su sklonije PTSP-u i ostalim psihološkim problemima upravo one osobe koje su imale u djetinjstvu iskustvo rane razvojne traume. Njih su rana loša iskustva učinila ranjivijim i krhkijim za kasnija traumatska iskustva. Osobe s kvalitetnijim djetinjstvom bi se nakon traumatskih iskustava u odraslosti lakše oporavile od onih s razvojnom traumom koji su nastavili imati ozbiljne psihološke probleme.
Ove probleme možemo sagledavati  i objašnjavati kroz razne vidove manifestiranja: poremećene biokemije (hormona i neurotransmitera), psiholoških problema, neuroloških problema, emocionalnih problema, poremećaja u bioenergetskom sustavu…  i u svakom od vidova iskazivanja problema tražiti rješenje ovisno u koji koncept osobno više vjerujemo. Naš pristup je da su svi ovi načini promatranja jednako dragocjeni i komplementarni  i da se međusobno nadopunjuju, a njihovom integracijom dobivam sinergijski efekt i mogućnost cjelovitijeg sagledavanja funkcioniranja čovjeka kao fizičkog, psihološkog, energetskog i duhovnog bića, a time i lakše iznalaženje primjerenog načina kako pomoći osobi.

unutarnje dijete

Danas je kroz mnoga istraživanja, kao i kroz praksu jasno kako najveći dio psiholoških, bihevioralnih, zdravstvenih i emocionalnih problema odraslih osoba imaju svoje korijene u ranom periodu kojega se najčešće ne sjećamo. Upravo taj nedostatak eksplicitnog sjećanja i podsvjesna želja i potreba  za dobrom slikom vlastitog  djetinjstva i pozitivnom slikom o roditeljima, kao i mehanizam disocijacije i potiskivanja bolnih iskustava te nesposobnost da se pogleda u sebe, većini ljudi predstavlja prepreku u sagledavanju i rješavanju povrjeđujućih iskustava koja su ih odredila. Ohrabruje što evidentno sve više raste broj ljudi koji to mogu i žele, kao i to što posljednjih godina dolazi sve veći i veći broj novih spoznaja kroz koje raste slika o potrebnom roditeljstvu, ali se razvijaju i novi pristupi u radu s posljedicama ranih povrjeđujućih iskustava.
Naš rad je posvećen upravo integriranju, produbljivanju te širenju spoznaja o ranom razvoju te razvijanju najučinkovitijih pristupa za rješavanje posljedica neadekvatnog ranog razvoja.

Rana razvojno – odnosna trauma i emocionalno zanemarivanje djeteta kao njen najčešći vid su najznačajniji pojedinačni izvor najvećeg broja psiholoških i somatskih oboljenja tijekom života. A.Schore PhD