Način kako se ovo postiže je grupni i individualni terapeutski i procesni rad. Procesni rad podrazumijeva rad na dubokim, najčešće potisnutim emocijama. Mnogim ljudima je nutarnji emocionalni svijet stran, a nekima ugrožavajući i opasan. Naš svjesni dio ega je razvio paletu obrambenih mehanizama kako bi izbjegao kontakt s neproradljivim i prebolnim emocijama koje nas tresu iz dubina osobnosti. Da smo imali bolju emocionalnu regulaciju u osjetljivom i formativnom ranom periodu danas nam te emocije koje su se tada podizale ne bi bile strašne i strane i ne bismo morali aktivirati mehanizme disocijacije i potiskivanja. Obzirom da je jedan temeljnji i značajan dio nas ostao stran našem svjesnom egu, on nas bez našeg znanja napada preplavljuje, a naš sustav nije imao priliku razviti sposobnost vladanja vlastitim emocijama, pa se i dalje brani svim silama da ne dođe u kontakt s njima.
Kod nekih ljudi se ovo događa s ljutnjom koja se svesno ili nesvjesno potiskuje (supresija i represija) što, po novim spoznajama može imati velike posljedice na tjelesno zdravlje. Kod nekih je strah emocija koja ugrožava pa  govorimo o fobijama, napadajima panike i anksioznostima. Mnogi potiskuju silnu tugu koje nisu svjesni, što rezultira problemima u emocionalnim odnosima. Sram o sebi ili osjećaj nevrijednosti je emocija koja razara pa imamo snažne reakcije kada nes se kritizira.

Ovaj uobičajeni unutarnji emocionalni nered, imanje emocionalnih rana iz ranog perioda, nenamirenost primarnih potreba, slaba sposobnost samoregulacije … nas čine neugodnima prema drugima i da se osjećamo loše u sebi te ostajemo lako podražljivi, reaktivni. Naš doživljaj je da su drugi krivi što se mi tako osjećamo, a ne vidimo da je odgovornost na nama. To je kao da imamo veliku ranu na ramenu, ali ne znamo to. Znamo samo da kada nas netko potapše želimo ga zgromiti kad nam to radi. S naše točke gledišta on je kriv jer nas boli, ali je realnost da je rana naša i da jedino što možemo i trebamo je zacijeliti je kako bi s drugima normalno funkcionirali.

Osobni razvoj je posvećen upravo tome, no put nije lagan niti bezbolan. Moramo upoznati i otvoriti svoje rane, spoznati kakda i kako su nastale, dovršiti unutarnje zablokirane emocionalne procese i polako kroz proradu emocija i namirenje primarnih potreba sazrijevamo, mijenjamo svoj unutarnji svijet što onda mijenja i naša razmišljanja, doživlja sebe i svijeta. Postaje ono što bismo bili da nije bilo povreda i da smo imali sve uvjete za cjeloviti razvoj.

Nemanje dovoljno dobrih neophodnih uvjeta povezanosti i nedovoljno ispunjavanje primarnih potreba djeteta u kritičnom periodu razvoja rezultiraju nedovoljnim ostvarenjem punog ljudskog potencijala ka samoregulaciji što dovodi do sklonosti prema bolnim emocionalnim stanjima, pogotovo u situacijama emocionalnih prekida ili odbacivanja.Mnogi se pored preplavljivanja bijesom ili tugom nalaze u poziciji žrtve vlastitog straha od straha koji se nekontrolirano podiže i kod nekih dovodi do paničnih napadaja, a kod nekih se manifestira ”samo” kao osjećaj anksioznosti koja se lako aktivira kod pogoršanja životne situacije.

• socijalno emocionalnih odnosa –  problematični ljubavni odnosi, nesposobnost ostvarenja i zadržavanja duboke povezanosti s partnerom, silna bol kod prekida veze, strah od prepuštanja u odnos, odrezanost od emocija, nedostatak empatije, nemanje povjerenja, pretjerana ljubomora, osjećaj usamljenosti i nepovezanosti.
• odnosa prema  sebi – osjećaj nevrijednosti, nisko samopoštovanje (samosvijest), narcisoidnost, arogancija, kompetitivnost, perfekcionizam,
• unutarnjeg emocionalnog stanja i procesiranja emocija – prevladavajuće stanje unutarnjeg nemira, nesigurnosti i  nespokojstva (anksioznost), depresivnost,  slaba regulacija emocija i afekta (eksplozivnost, naprasitost) nesposobnost brzog i lakog  povratka u pozitivno emocionalno stanje.
• psihološkog funkcioniranja – crno bijeli doživljaj svijeta (ja ili moji smo ispravni i vrijedni a drugi su u krivu i vrijede manje), nesposobnost prihvaćanja kritike,  animozitet prema različitostima (drugima i drugačijima), rigidnost u stavovima, podsvjesnim krivim uvjerenjima.
• disregulirane fiziologije – potreba za regulacijom izvana alkoholom, drogama, nikotinom, hranom, intenzivnim tjelesnim aktivnostima (ovisnost o napornim sportovima), lijekovima (antipsihotici, anksiolitici, SSIR…)

Program Osobni razvoj traje četiri godine i dio je edukacije za terapeuta rane traume. Upisuje nakon prođenog programa Rani razvoj – utjecaj na život (RAR) koji se upisuje tri puta godišnje u Zagrebu, Beogradu i Rijeci i traje dva mjeseca. Za sve koji nisu iz ovih gradova postoji mogućnost upisa Video+live stream programa RAR o čemu možete više saznati klikom na donji gumb.