Ovaj uobičajeni unutarnji emocionalni nered, imanje emocionalnih rana iz ranog perioda, nenamirenost primarnih potreba, slaba sposobnost samoregulacije … nas čine neugodnima prema drugima i da se osjećamo loše u sebi te ostajemo lako podražljivi, reaktivni. Naš doživljaj je da su drugi krivi što se mi tako osjećamo, a ne vidimo da je odgovornost na nama. To je kao da imamo veliku ranu na ramenu, ali ne znamo to. Znamo samo da kada nas netko potapše želimo ga zgromiti kad nam to radi. S naše točke gledišta on je kriv jer nas boli, ali je realnost da je rana naša i da jedino što možemo i trebamo je zacijeliti je kako bi s drugima normalno funkcionirali.
Osobni razvoj je posvećen upravo tome, no put nije lagan niti bezbolan. Moramo upoznati i otvoriti svoje rane, spoznati kakda i kako su nastale, dovršiti unutarnje zablokirane emocionalne procese i polako kroz proradu emocija i namirenje primarnih potreba sazrijevamo, mijenjamo svoj unutarnji svijet što onda mijenja i naša razmišljanja, doživlja sebe i svijeta. Postaje ono što bismo bili da nije bilo povreda i da smo imali sve uvjete za cjeloviti razvoj.
Nemanje dovoljno dobrih neophodnih uvjeta povezanosti i nedovoljno ispunjavanje primarnih potreba djeteta u kritičnom periodu razvoja rezultiraju nedovoljnim ostvarenjem punog ljudskog potencijala ka samoregulaciji što dovodi do sklonosti prema bolnim emocionalnim stanjima, pogotovo u situacijama emocionalnih prekida ili odbacivanja.Mnogi se pored preplavljivanja bijesom ili tugom nalaze u poziciji žrtve vlastitog straha od straha koji se nekontrolirano podiže i kod nekih dovodi do paničnih napadaja, a kod nekih se manifestira ”samo” kao osjećaj anksioznosti koja se lako aktivira kod pogoršanja životne situacije.